Koliko je ostalo neizrečenih stvari koje smo željeli reći, a nismo, jer smo mislili da će biti vremena?

Koliko je ostalo neizrečenih stvari koje smo željeli reći, a nismo, jer smo mislili da će biti vremena?

Koliko je ostalo neizrečenih stvari, neizgovorenih riječi koje smo željeli drugome reći, a nismo, jer smo mislili da će još biti vremena. Koliko je ostalo neiskazanih želja, neizražene nježnosti, neuzvraćenih osjećaja, prigušenih namjera jer se nismo osjećali dovoljno spremni da živimo život u punini, nismo imali dovoljno hrabrosti da ispravno rasporedimo prioritete i pokažemo kakvi smo i što doista osjećamo. Mogli smo, a nismo, riječi su koje kasnije najviše bole.

Koliko je ostalo zamjeranja, prigovaranja i pritajene napetosti zbog neke beznačajne sitnice preko koje nismo imali snage priječi, zbog nekog nepotrebnog konflikta i nesporazuma, te koliko je dana, mjeseci i godina kasnije prošlo da svako živi u svom svijetu bez da se sjetimo koliko je prije toga bilo lijepih stvari, prekrasnih riječi i dubokih osjećaja u našim odnosima. A trebalo je samo pokazati koliko nam je stalo i izreći onu jednostavnu riječ “oprosti”.

Koliko još mislimo da ćemo imati vremena da ispravimo stvari koje su prošle ukrivo, da odživimo život kojeg nismo živjeli? A doslovno ništa na ovom svijetu nije sigurno. Nitko od nas ne zna kada će doći njegov posljednji trenutak i zato nemojmo sada trošiti vrijeme i emocije na stvari koje nas se ne tiču, na odnose koji nas čine praznim, na događaje koje nemaju nikakvog značaja. Iskoristimo ovo vrijeme koje sada imamo i putujmo, stvarajmo, volimo, istražujmo, neka iza nas ovaj svijet postane makar malo bolje mjesto.

Zato uzmimo danas dovoljno vremena za one najbliže, one koji su nam najviše prirasli srcu i nemojmo dopustiti da naša kuća postane mjesto proputovanja različitih stranaca. Ako danas ne pokažemo nekome da ga volimo, nećemo to sigurno učiniti ni sutra, a znaj da dan u koji to planiramo učiniti neće nikada doći. Prođimo ovim svijetom punim plućima i svaki novi dan učinimo novom nezaboravnom prilikom. Jednom kada istekne naš pješčani sat nećemo žaliti za niti jednim trenutkom jer su svi oni bili upravo onakvi kakve smo željeli, trebali i zaslužili.

Mario Žuvela

Comments

0 comments