Čovjek je ranjivo biće, ranjivo do svoje srži.
Od samoga rođenja pa nadalje dobiva rane, ali ih i drugima zadaje . Neke su rane male i površne, a neke velike i duboke. Neke su rane tihe, gotovo nečujne, a neke glasne. Neke rane jako brzo zaboravimo, a druge nosimo cijeli život sa sobom. No i one rane koje smo duboko gurnuli u svoju podsvijest, nastojeći ih zaboraviti, nastaju i dalje određivati naš život, nastavljamo dalje živjeti s njima i po njima.
Sve odluke koje kroz život donosimo i sve ono što činimo unaprijed je određeno silinom tih rana kojih se teško rješavamo. Kada ostajemo sami sa sobom u tišini patimo u svojim ranama a kada se zaokupimo svojim poslom ili pronađemo u odnosima s drugim ljudima zaboravimo na trenutak ono što nas tišti i proganja. Koliko nam god ljudi pokušavali umanjiti bol i patnju ona uvijek jednim dijelom ostaje prisutna. To su ožiljci naših rana. S njima se moramo naučiti živjeti.
Zreo i jak nije onaj čovjek koji se oslobodio utjecaja svih svojih rana već onaj čovjek koji nastavlja živjeti s njima umanjujući njihov udio u donošenju svojih odluka i smanjujući njihov utjecaj na svoj pogled na život. Rane su ono što nam je pomoglo sazrijeti, razumjeti suštinu života, prihvatiti stvari kakve jesu. One su nas učinile ovime što jesmo i po njima shvaćamo da niti jednog čovjeka ne možemo suditi jer ne znamo kakve je rane doživio, koje ožiljke nosi.
Postoje dvije vrste boli, one koje te povrijede i one koje te promijene. Kada bol prođe ostaje rana i mi sa njom prepušteni svojoj budućnosti. Nemojmo se previše za njih vezati shvaćajući da svaki dan odnese jedan komadić naše ranjivosti ako odlučimo da budućnost postane naš prioritet, a ne naša prošlost. Odvežimo se od obale prošlosti i zaplovimo na otvoreno more, avantura života dat će nam nove rane ali bez nje nema ni života. Rane su druga strana našega postojanja, potvrda da smo život živjeli.
