Mehmed Meša Selimović bio je bošnjački i srpski književnik koji je rođen 26. travnja 1910. godine a umro u Beogradu, 11. srpnja 1982. Ovo su neke od njegovih najpoznatijih misli.
Oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka.
Hodat ćemo bez razloga, radovat ćemo se bez razloga, smijat ćemo se bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćes veći razlog.
Ako je ljubav zločin, učini od mene žrtvu!
Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati, ni tražiti joj razlog.
Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.
Prijateljstvo se ne bira, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav.
Ne mogu birati ljude kakve želim, niti u njima samo ono što je dobro. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi život šalje, i ono što je u njima, nerazdvojeno. I možda bih grdno pogriješio kad bih prihvatio samo svece, kad bi ih i bilo, jer su sigurno nepodnošljivo dosadni.
Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.
Dobar čovjek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo.
Nije važno što ne činimo dobro, važno je da ne činimo zlo.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
Ljudi se u stvari boje, zato su surovi.
Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovjek sam sebi.
Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.
Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.
Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prešutiš.
Tajna se duže pamti nego jasna istina.
Osama i tišina prvi su preduvjet da se nešto stvori.
Brini se više za svoju savjest, nego za svoj ugled. Jer savjest je ono što ti zaista jesi, a ugled je ono što drugi misle o tebi. A ono što drugi misle o tebi, to je njihov problem.
