Zašto je one najvažnije stvari u životu ponekad najteže izreći?
Zašto je tako teško pokazati nekome neku emociju, izreći da ti nedostaje, izraziti ljubav, dati iskrenu podršku a o beznačajnim stvarima nije problem satima razglabati? Koliko samo puta u glavi pretresemo scenarij prije nego što nešto važno želimo reći ili poduzeti a onda nas strah zapriječi i odustanemo od svega. Koliko je iskrenih poruka izbrisano prije nego što su bile poslane? Koliko je rečenica došlo do vrha jezika a onda su odjednom netragom negdje nestale?
Jednom kada te povrijede dobro pamtiš onaj bolni obrazac koji je uvijek isti. Bio si iskren i na kraju je netko na grubi način povrijedio tvoju iskrenost. Otvorio si drugome svoje srce a na kraju si samo dobio nož u njega. Ispovjedio si nekome svoje najdublje tajne a na kraju si postao predmet sprdnje i podsmijeha. Priznao si nekome da ti doista nedostaje a on je to shvatio kao tvoj problem s kojim on nema niti malo veze.
Ranjenost je razlog zašto je one najvažnije stvari u životu ponekad najteže izreći. Znamo da je povijest učiteljica života, na svojoj smo koži duboko osjetili što to znači biti povrijeđeni i bojim se ponovne povrede. Tako u areni naših misli strah postaje onaj koji nam određuje daljnju budućnost. Iskustvo je uvijek bilo onaj najelementarniji sastojak mudrosti života i upravo nas tada ono najviše sprječava da dalje riskiramo, ali ako se životu oduzme mogućnost riskiranja uskoro sve u životu prestaje.
Imajte hrabrosti izreći ono čega se drugi plaše i prvima će vam biti otvorena vrata kroz čiji prolaz svi priželjkuju proći. Odbacite onaj okvir bijesa, straha i razočarenja i svijet gledajte očima nade. Budućnost je u rukama onih koji se usude reći ono čega se drugi plaše. Možda će jednom ili više puta dobiti po prstima ali će kasnije životni put postati jednostavniji jer su bolje upoznali drugoga, sebe i svijet oko sebe. Stavite srce u službu svojih snova a ne u službu svojih strahova i kažite ono što mislite i osjećate.
