Nemoguće je prebrojiti broj ljudi i poruka koji su tijekom različitih vremena odaslane da bi potakle ljude na više ljudskosti, dobrote, ljubavi i mira među svim ljudima.
Zar tek u nevoljama otvaramo oči i uši za stvarnost na koju nas mnogi neprestano upozoravaju a to je da su ljubaznost, bliskost, suosjećanje i hrabrost vrijednosti koje jedino imaju moć preobraziti lice ove zemlje. Zar ljudskost dobiva cijenu tek kada se nađemo na razvalinama ovoga svijeta i kada vidimo da više nema povratka na staro? Zar tek na rubu provalije shvaćamo pravu vrijednost života?
Zaboravili smo rasti, učiniti, slaviti lijepe stvari, razvijati se kao ljudska bića jer smo se zatvorili u svoje male svjetove misleći da se u njima može biti sretan. Ali zemlja sreće nema granica i svi smo na istom neomeđenom prostoru. Nemamo tu mogućnost da ostavimo neke kolosalne promjene u ovom svijetu, ali imamo mogućnost da naš bližnji danas osjeti onaj osjećaj sreće s dobrotom koja izlazi iz našeg srca.
Što se treba dogoditi da shvatimo da smo svojim bližnjima potrebniji više nego poslu kojega radimo, više nego nekim tamo strancima, koji nam nikada neće uputiti iskrenu riječi zahvale za sve ono što smo uložili i učinili? U koji nas tjesnac život treba gurnuti da shvatimo da se svi nalazimo da istom brodu koji pušta na sve strane, a zove se Zemlja. Pitamo se kako se oni koji se nalaze na gornjim palubama još mogu zabavljati, ne pitajući se za trenutak kada će i do njih dođi voda, te će imati istu sudbinu kao i oni u potpalublju.
Ovo nije jedan obični virus, ovo je virus koji nam otvara vrata u jedan drugi i drugačiji svijet. Novi, bolji, ispunjeniji, smisleniji svijet. Ostaje nam samo jedno pitanje, hoćemo li kada sve ovo završi vratiti se na isti način razmišljanja i ponašanja, hoćemo li iz života maknuti stvari koje nam nisu važne, hoćemo li krenuti ispočetka ili ćemo se opet vrtjeti u začaranom krugu besmisla? Nekada na krajevima najgorih epizoda života dolaze najbolji nastavci. Budimo dovoljno strpljivi da ih dočekamo.
