Unatoč trenutnim razočaranjima i padovima moraš gledati svjetlo na kraju tunela.
Svi smo mi junaci dokle je u našem životu sve dobro i iz udobnosti vlastitog doma znamo prosipati lekcije i savjete ljudima koji prolaze teške životne krize. Ali snaga se u kušnjama gleda. Kad zaboli. Kad ostaneš bez životnog suputnika, bez pravog prijatelja, bez nekoga tko ti je tako mnogo značio i nisi mogao zamisliti ostatak života bez njega.
U teškim trenucima ne razmišljaj koliko dugo će to trajati, gledaj samo da izdržiš sadašnji trenutak. Samo on je bitan. Sredi svoje misli i na pola puta si došao. Jer ništa nas ne tako ne dokrajči kao onaj naš unutrašnji glas koji govori da će se dogodit onaj najgori od svih scenarija i da ćemo mi ispasti najlošiji. Proživljajući to po stotine i tisuće puna u našem unutarnjem prostoru na koncu se stvari tako i poslože.
Ne treba pred drugima dokazivati snagu, a u sebi se slamati. Ako i prevarimo drugoga nećemo prevariti sebe jer nećemo imati snage zaustaviti suze kad krene ona erupcija pomiješanih osjećaja i povrijeđenosti, kad vidimo da nikoga nema na našoj strani i da zapravo većinu ljudi nije briga kako se osjećamo jer svatko na koncu gleda samo na sebe. Treba sebi dopustiti iskrenost i nikada ne smetnuti s uma da smo ljudi samo dokle smo iskreni.
Teški su naši trenuci tišine i samoće i onda kada nas drugi vide nasmijane ne znaju da smo daleko od toga i da sve u nama plače. Ali sve je to cijena odluke da se odmaknemo od pličine života, da zagrebemo duboko unutar sebe i da stvari uzmemo u svoje ruke. Lako se prepustiti sudbini ali taj put nikuda ne vodi. No jedino što nas vodi u novi dan je nada, nada da kada dotaknemo dno možemo samo nastaviti prema gore.
