Treba zadržati malo onog dječjeg u nama i kad prođu godine gledati na stvari onako kako se gledalo prvi put.
Treba zadržati onaj predivni osjećaj koji smo imali kada smo prvi put gacali blatnim lokvicama i kada nam je to pričinjavalo radost kakvu nam danas ne može priuštiti niti neki veliki dobitak na lotu niti išta drugo. Treba zadržati pogled na svijet u kojem se u ljude vjerovalo pri prvom susretu i nikoga se nije bez dokaza sudilo.
Treba zadržati snove koje smo imali kada smo bili djeca i ne odbacivati ih prije nego što smo tisuću puta pokušali i vidjeli da nam doista ne ide. Treba vratiti vrijeme kada smo vjerovali u one vizije koje smo imali i kada su poštovanje i dostojanstvo osobe bili visoko na cijeni, vrijeme kada je riječ bila svetinja i kada se veličina čovjeka mjerila po tome koliko je tko sposoban održati svoju riječ a ne po tome koliko je sposoban prevariti a da se to ne vidi.
Treba vratiti vrijeme kada se nismo bojali biti drugačiji, vrijeme kada odbijanja nismo tako dramatično gledali kao vlastiti poraz već kao poticaj da tražimo dalje, udvostručimo snage ili jednostavno promijenimo smjer. Svaki poraz bio je tu da rastemo, kao odskočna daska za nešto mnogo bolje u našem životu a ne kao razlog da potonemo u more depresije i sažaljevamo sebe gledajući krivca u svima drugima.
Treba vratiti vrijeme kada se vlastiti mir čuvao kao neka svetinja i kada nismo dopuštali nekim beznačajnim stvarima da mijenjaju i urušavaju u nama sve ono što smo godinama gradili, vrijeme kada se nismo toliko trovali negativnim mislima već smo trenutni poraz prihvatili kao trenutnu činjenicu a ne kao odgovor na pitanje o vlastitoj vrijednosti. Kada to uspijemo ponovno ćemo imati pristup u one najdublje predjele našega bića gdje se najitezivnije osjećao život.
