Tebi koja si me devet mjeseci nosila ispod srca. Tebi koja si me rodila i sama mi dala ime, da ga ni po kome ne nosim i da mi ga svi ne biraju, da budem svoja.
Držala sam te za suknju do sedme godine i plakala sam kad god si kretala na posao. Do desete sam spavala uz tvoju spavaćicu. Onu mirisnu, roze, sa tri dugmeta na grudima. Do osamnaeste jedva da sam nekoliko puta prespavala van kuće.
Zamisli, nisam ti nikad rekla da mi je bio mrkli mrak u punoj kući kad god bih ranije došla iz škole, a ti nisi bila tu. I da mi je bilo najljepše jutro svaki put kad sam ti kroz san čula glas.
Uvijek sam govorila kako ličim na tatu, a ja sam ustvari sve češće ista ti. Pomalo zabrinuta, oprezna i neodlučna. Brzo planem, ali se još brže ugasim i zaboravljam ljudima loše strane i uvijek iznova dajem šanse. Zamisli, nikad ti nisam rekla kako sam baš sretna kad zaličim na tebe. Na tebe koja si stub i temelj i krov.
Na tebe bez koje bi se kuća za tren urušila i bez koje bi se šutnje produžavale. Zbog tebe kuća miriše na pecivo, na voće, na kolač od višnje i rasuti šećer u prahu. Zbog tebe miriše posteljina kao nigdje drugo- na sunce, na tvoje ruke i na mir. Iscijedila si hiljadu obloga i toliko čajeva skuvala i tko zna koliko noći spavala sjedeći pored mojih nogu.
Tisuću puta si se trgnula iz nemirnog sna da vidiš da li još uvijek gori svjetlo i strepila ujutru da li je sva obuća na broju. Bezbroj nedjelja si provela kuhajući, pakujući, ispraćajući. Sve si nam dala i sačuvala si nam dom.
Voljela bih da se više smiješ i da manje brineš i da ti se vrati kroz mir svo dobro koje si drugima učinila.
Zamisli, mama, nikada ti nisam rekla, ali ti si zjenica mog oka i najdivniji miris mog djetinjstva. Moja kuća će cijelog života biti tamo gdje si ti.
Dajana Grubišić
