Priča o emocijama je uvijek ista, zakačiš se za nečiji osmijeh, riječ, pogled i više ništa nije isto.
Dopustiš nekome da siđe u unutarnje predjele tvoje duše i postaješ ranjiviji nego ikada prije. Misliš o sebi kao nekoj nedodirljivoj osobi, vjeruješ da si neka masivna gromada od čovjeka koju sitnice ne mogu izbaciti iz takta, a onda na kraju shvatiš da si se slomio na nekoj posve malenoj stvari i plačeš kao malo dijete.
Kako god bilo svijet bez emocija bi bio prazan. Stajali bismo jedno pokraj drugoga kao dvije pojave koje jedna s drugom nemaju nikakve veze. Satima bismo razgovarali, činili sve ono što uvijek činimo ali da nikada duboko ne uđemo u bit stvari i dubinu naših odnosa. Zavaravali bismo se da se nešto dublje može izroditi iz trenutaka koje provodimo zajedno ali na kraju bismo opet ostajali samo dva stranca.
Priča se emocijama uvijek je ista, imaš veliku moć ali i veliku odgovornost. Imaš moć da osvojiš nekoga, da mu postaneš drag i bliz ali imaš i odgovornost da svojom hladnoćom i ravnodušnošću ne povrijediš neko biće koje u taj susret ulazi sa svom puninom svoga bića. Možda je sav problem u tome što onda kada smo dobili život, nismo odmah dobili i uputstvo za upotrebu a pogotovo onih snažnih emocija koje iz temelja mogu promijeniti naš život.
Koliko god prolazili teške iskustva i izazove nikada ne dopustimo nikome da nas spusti toliko nisko da počnemo mrziti, ogovarati, klevetati jer ćemo na kraju sami morati pojesti te svoje bljuvotine. U kakvim se god okolnostima našli, pa makar one bile nepovoljne, budimo hrabri izabrati one pozitivne emocije jer samo one imaju moć ostvariti naš najveći potencijal i pokazati nam svrhu življenja. Naučimo se radovati malim stvarima i vidjet ćemo da je to što možemo izražavati i međusobno dijeliti svoje emocije najveće bogatstvo koje imamo.
