Pola života provedemo tražeći nekoga kome ćemo moći reći sve što nam leži na duši a onda ostatak tražimo nekoga tko nas neće mnogo ispitivati i kome će biti dovoljna naša šutnja.
Nakon nekoga vremena shvatiš da sva ona pusta traženja i dokazivanja istine nisu urodila nekim plodom jer je sve ostalo isto. Nakon nekog vremena zadovoljiš se time da makar nađeš smisao u svemu što se oko tebe događa, na koncu budeš zadovoljan ako imaš svoj mir.
Pola života provedemo tražeći pomoć od onih koji su moćni, bogati, utjecajni a onda shvatimo da nikada nikakvu pomoć nećemo dobiti od takvih, već samo onih koji imaju veliko srce, od ljudi koji vide i osjećaju tuđu nevolju jer su je i sami prošli i znaju kako je to kad si sam i kada se nemaš na koga osloniti. Pitamo se zašto nam je toliko trebalo i zašto prije nismo shvatili tu nevjerojatno životnu činjenicu
Pola života provedemo kucajući na vrata na koja nam nitko nije želio otvoriti a onda odjednom shvatimo koliko smo bili dobrodošli na mnoga druga mjesta i koje smo sve puteve mogli preći, kakva sva iskustva doživjeti ali se nismo usudili jer u sebi nismo uspjeli prelomiti svoja očekivanja i svoja uvjerenja. Teško je pogledati natrag u neuspjehe od kojih ništa nisi naučio i u poraze iz kojih nisi izvukao nikakve lekcije.
Pola života provedemo gledajući u budućnost a onda ostatak opet gledajući u prošlost i zaboravimo na vrijeme u kojem živimo, zaboravimo na ljude oko sebe i sjetimo ih se tek onda kada odlaze, zaboravimo da snovi dolaze u kombinaciji samo sa onim što su naše ruke spremni učiniti i da brige oko onoga što je prošlo ništa ne vrijede jer tu više ništa ne možemo učiniti. Pola života nažalost provedemo s izborima za koje se kasnije kajemo.
