Ništa tako snažno ne ujedinjuje ljude kao zajednička patnja.
Kao da tek u njoj počinju shvaćati da ovdje neće živjeti vječno i otvaraju oči i vide koliko je ovaj zemaljski život krhak. Danas izgledaš snažan, a sutra shvaćaš da je sve to bio samo neki prividni oblik snage. Kao da tek teška vremena donose pitanje što ćemo sa svojim uhodanim obrascima ponašanja, navikama, rutinama, svemu onome što smo cijeli život uzimali zdravo za gotovo.
Na kraju svega ostaje važno samo jedno, a to je jesi li ili nisi bio čovjek, ne koliko si stekao ili što si postigao. Zato se ostavite misli koliko se loših stvari jučer dogodilo i što bi tek sutra moglo biti, sve što sada možete je da novi dan ne započne na istom tragu, već da s jednom velikom dozom optimizma i snažnom voljom pokrenete ono što možete na bolje. Negdje duboko u vama nalazi se nepresušni izvor snage koji može mnogo toga promijeniti. Nemojmo taj izvor snage posvijestiti sebi tek onda kada sve bude kasno.
Dopustimo da sunce danas ostavi traga i na nama, pomilujmo lice ove ranjene prirode i vidjet ćemo kako se stari sklad pomalo počinje vraćati. Kad shvatimo da smo jedni drugima najveći dar, nećemo se više baviti uspoređivanjem s onim tko više ima, tko je u čemu bolji i tko više vrijedi, jer ćemo shvatiti da smo na crti života svi jednaki i da ono mjesto na kojem se danas našao netko drugi, već sutra se mogu ja pronaći.
Tek u vremenima krize shvatimo koliko je utrka ega jedno besmisleno natjecanje i da je sve to zapravo još jedna utrka koja vodi u samouništenje, a u isto vrijeme shvaćamo da je jedini zajednički put kojim možemo ići naprijed suosjećanje i ljubav. Teški trenuci su dokaz da nešto trebamo mijenjati, da moramo izabrati ili ćemo biti bolji ljudi ili nas neće biti. Nitko od nas tu odluku ne može donijeti za drugoga, moramo je donijeti za sebe. Svi, a ne samo neki.
