Postojao jednom tibetanski monah koji je još za života slovio za svetog čovjeka. Kod njega su po savjet dolazili ljudi iz najudaljenijih krajeva, a držali su ga za osobu koja je uvijek bila smirena i za čovjeka kojeg je nemoguće uvrijediti.
Čuo to neki pokvarenjak i odluči da ode da testira mudraca. Dođe do njega i čim ga je ugledao počne ga vrijeđati i ponižavati najgore što je mogao.
Nakon što mu je ponestalo uvreda na trenutak je zastao i zapanjen shvatio da je monah i dalje smiren i pribran kao i prije njegovog dolaska.
To mnogo iznervira pokvaranjaka pa nastavi da psuje još gore neko ranije, ali uzalud – činilo se da to mudraca uopće ne dotiče.
Kada je ostao bez psovki i izgubio svu energiju, riješi čovjek da priđe monahu i sazna njegovu tajnu.
– Razumijem ja te vaše duhovne stvari i kao, nije vas briga što drugi ljudi misle i govore, ali, ja sam te ponizio i uvrijedio, treba da naučiš da moraš da se boriš za sebe – rekao mu je.
– Sinko, mogu li da ti postavim samo 2 pitanja? – upitao ga je monah progovorivši po prvi put.
– Naravno – reče čovjek.
– Ako ti meni doneseš poklon, a ja ga ne prihvatim, kome taj poklon i dalje pripada? – upita mudrac.
– Pa, ako ne prihvatiš poklon, onda i dalje pripada meni.
– A sada, sine moj, ako ti za mene imaš samo uvredu, a ja je ne prihvatim, kome ona i dalje pripada? – zaključi mudri čovjek, okrene se i ode.
Autor nepoznat
