Ljudi se mijenjaju kada shvate da su prihvaćeni onakvi kakvi jesu.
Kada si pored njih i kada im kažeš da ih voliš upravo takve kakvi jesu. Ljudi se mijenjaju kada ne tražiš puno od njih, kada svoja očekivanja od drugih svedeš na minimum. Ljudi se mijenjaju kada pred njima digneš sve maske sa svoga lica koje si stavio i pokažeš im onog iskrenog sebe, ranjivog sebe, kada gotovo mogu osjetiti prisutnost tvoje duše u svojoj blizini.
Ljudi se mijenjaju kada nemaju potrebe pretvarati se ni pred kime, sakrivati svoje pravo lice i identitet jer osjećaju ljubav i brigu osobe pokraj sebe, te mogu uzvratiti istom mjerom. Ljudi se mijenjaju kada im dotakneš srce, kada se prestaneš praviti nedodirljiv i nedostižan. Kada im priđeš toliko blizu da već osjetiš otkucaje njihovog srca, osjetiš sve ono što nose na duši i počinju živjeti jednu prekrasnu simbiozu s njima.
Ljudi se mijenjaju kada ih dotakneš sitnicama koje život znače; iskren osmijeh, nježan dodir, čvrst zagrljaj, lijepa riječi i kada je sve to nabijeno s toliko iskrenosti da shvate da su to zapravo najveće i najvrijednije stvari u životu koje ništa ne može zamijeniti. Ljudi se mijenjaju kada se puno ne priča, ali kada se puno ljubi, jer shvaćaju da puste propovijedi često nisu iskrene i ne mogu nikoga natjerati da se promijeni.
Ljudi se mijenjaju kada smo mi promijenjeni, kada vide zračenje sreće na našem licu, kada shvate da ovo nije nikakva namještaljka, da se iza toga ne nalaze nikakvi i ničiji prljavi interesi već čista čežnja za boljim svijetom i životom. Ali da bi se ljudi počeli mijenjati treba prije toga proći onaj prvi korak a taj je da se mi sami promijenimo, a to i jest najteže, da postanemo novi mi. Samo preko naše preobrazbe dolazi preobrazba svijeta. Sve ostalo je utopija.
