Kad život počnemo gledati u svjetlu lijepih trenutaka zbiva se nešto čudesno, i ona surova stvarnost poprima manje surove crte.
Manje je prostora za jadanje, žaljenje i zapomaganje a više prostora za naš osobni angažman. Tada shvaćamo da nam nitko ništa nije dužan, niti da imamo pravo od nekoga nešto očekivati, jer sve je u konačnici dar. Ne možemo reći da je život protiv nas, možemo samo reći da ga još nismo dovoljno upoznali ili da se mi nismo dovoljno dali.
Kad život počnemo gledati u svjetlu lijepih trenutaka, prioriteti se počinju slagati sami od sebe i shvaćamo da puno stvari u našem životu, kojima svakoga dana dajemo mnogo vremena i energije zapravo su stvari koje trebamo zanemariti. Trebamo ih zanemariti jer smo na taj način nepravedni prema onima koje volimo i koji nas vole i koji doista zaslužuju veliki dio našeg vremena i energije, a ne samo neke mrvice koje im dajemo mažući sebi i njima lice.
Kad život počnemo gledati u svjetlu lijepih trenutaka vidimo da su sitnice doista velike stvari, a one za koje smo mislili da su velike, zapravo samo tako izgledaju. Na kraju nas te velike stvari i razočaraju. Dodir nečije ruke, lijepe riječ, jednostavan poklon, gesta nježnosti i dobrote u našim očima dobivaju takvu cijenu da je više ništa ne može zanemariti. Tada osjećamo koliko nam život postaje intenzivniji i ispunjeniji kada ih naučimo cijeniti i vrednovati.
Ne postavimo li jednom sebi ona važna pitanja, izjest će nas one besmislene preokupacije koje će nam oduzeti svaku mrvu života koju nosimo u sebi. Potražimo zato jednom odgovor na enigmu „zašto živimo“ i ne prestajmo tražiti onaj jedini odgovor koji trebamo i zaslužujemo. Uspjeh, sreću, životno zadovoljstvo nećemo pronaći nigdje ako ih ne odlučimo sami stvoriti. Svaki dan nam je darovan da primjetimo nešto čudesno u svom životu. Nemamo vremena to odgađati za kasnije jer kasnije nikada ne dolazi.