Kad se u našem životu zaredaju oluje, tek tada počinjemo više cijeniti sunce koje iza njih dolazi.
Kad se oluje zaredaju shvatimo da je tajna života pustiti ono na što se ne može utjecati jer grčevito držati znači propadati. Ne koncentrirati se zato na oluje, koncentrirati se na ono što nakon njih dolazi, koncentrirati se svjetlo sunca, ljepotu praskozorja i predvečerja, blagi dašak vjetra na licu, mirise prirode, koncentrirati se na ono što želiš da potraje.
U trenucima kada ti dođe najteže iscijeliti se zagrljajem osobe do sebe, i ne puštati dok sve ono loše ne nestane u vjetar, dok svi oni nakupljeni strahovi i sumnje ne izgube oblik i rasplinu se u prazninu. Oluje nas tjeraju na dva izbora: ili da se još više zaljubimo u život ili da posve dignemo ruke od njega. No samo je jedna prava odluka, zaljubiti se i sačekati da se oluja smiri a onda uživati u svemu onome lijepom što nam nakon nje život pruža.
Kad jednom ova nevera završi želim proslaviti sve lijepe stvari, razbiti ljušture u koje smo se zatvorili i doista biti prisutan u odnosima, ostaviti se svih moranja i konvencija i uživati u onim stvarima koje ispunjavaju srce. Možda i neće biti neka kolosalna promjena ali isplati se sve ovo proći pa makar i radi onog malog pomaka, jer nekada ta mala razlika može biti ona ključna razlika između pronađenog smisla i besmisla u životu.
Možda će ovo proljeće načeto ovim virusom nekima promijeniti sva ostala proljeća da napokon počnu uočavati koliko je prekrasan svijet oko nas i da se priupitaju koliko je čudesa koje nikada neće primijetiti jer ne mogu podignuti glavu od ekrana mobitela ili televizora i reći da je unatoč svemu život lijep. Možda će netko nakon svega ovoga napokon moći reći „živio sam“ a ne sam čekao da moji dani proteku u nijemi zaborav.
