Izgubi čovjek svoj život tolerirajući sve i svašta, izgubi ga jer govori „da“ i onome što ga smeta i ide mu na živce, pa čak i onome u što je sto posto uvjeren da je pogrešno, ali drugi kažu da mora tolerirati, pa tolerira.
Izgubi čovjek svoj život govoreći da je u redu ono što nije u redu i da različitosti vesele, a sam zna u sebi da je bolje ništa nego svašta. Izgubi čovjek svoj život prihvaćajući sve ljude i njihove mušice koji su sve samo ne ljudi.
Izgubi čovjek svoj život među ljudima koji neće prihvatiti ništa što je njegovo ali od njega traže da prihvati njih i onda se pita dokle će ići ta luda igra u kojoj se mora prihvatiti i ono što nema smisla. Izgubi čovjek svoj život praveći se da je širokogrudan i velikodušan a sve je to neka farsa s kojom našteti najviše sebi jer u sebe stavi sve ono što ne bi trebao i živi s time kao da je to nešto posve normalno i u redu.
Izgubi čovjek svoj život u šumi različitosti a onda se na kraju pita gdje je on, što je on, koji je njegov put. Traži svoj identitet i autentičnost ali kasno je kada se izgubi u masi nečega što se nikome ne sviđa ali nitko se ne smije suprotstaviti jer će ispasti da ne prihvaća različitosti. Pirova je to pobjeda u kojima svima na kraju ostaje gorak okus u ustima iako izgleda kao da su svi pobijedili a zapravo su svi na kraju gubitnici.
Kažu sve treba prihvatiti i sve tolerirati ali se pitamo gdje je granica. Dali se pod riječju „sve“ doista misli na svaki talog, ljagu, i nešto slično. Poštenije bi bilo kada vidiš da ne ide da se okreneš i otiđeš i ne praviš se velik u toleranciji pa neka se svako nosi sa posljedicama svoga izbora. Neka vide da ne odobravaš sve i svašta, ali nećeš im ni pljeskati u onom što tvoje srce i razum ne prihvaćaju. Na koncu život koji imaš je jedan i vrijedan i ostaje ti izbor, a taj je da bolje ništa, nego svašta.
