Dođu tako vremena kada čovjek traži mir više od svega.
Dođu tako vremena kada čovjek shvati da precijenio moć iskustava jer jednom kada ona prođu od njih ostanu samo blijede uspomene koje nemaju moć oblikovati budućnost, davati snagu u teškim trenucima, buditi one jake osjećaje pri uspomeni na njih. Sva uspinjanja na vrhunce gleda tada iz jednog drugog kuta i pita se zašto je to činimo, čemu je te snove ostvarivao kada više niti malo ne uživa u pogledu na njih.
Dođu tako vremena kada čovjek traži mir više od svega. Nije mu više bitno biti u središtu zbivanja, znati da je viđen, osjetiti da se o njemu priča, bilo pozitivno, bilo negativno. Nije mu više važno imati onu masu ljudi oko sebe koji će napraviti dobru zabavu i u kojoj će i on na neki način uživati, nisu mu više bitne avanture koje će iscijediti do zadnje kaplje adrenalina, niti egzotična mjesta o kojima je uvijek sanjao i želio ih posjetiti.
Dođu tako vremena kada čovjek traži mir više od svega. Dođu vremena kada se čovjek umori i od ljudi i od događaja, i želi samo sjediti na nekom kauču ili negdje drugdje, pijuckati neki topli ili hladni napitak, gledati neki film ili čitati knjigu i da ga nitko ništa ne pita, da ga nitko ni za što ne spominje. Dođu tako vremena kada čovjek više ne želi nikome ništa dokazivati jer zna da to nema smisla, zna da ljudi vjeruju samo u ono što hoće i kako hoće.
Dođu tako vremena kada čovjek traži mir više od svega, kada se ne želi više pravdati za ono što je loše učinio, niti se hvaliti za ono dobro učinjeno, jer shvaća da to više nije bitno. Dođu tako vremena kada se čovjek prestane boriti za neka apstraktna prava jer shvaća da mu ta borba samo uzima dragocjeni mir. Dosta mu bude tih mrvica života koje mu drugi nude i odluči živjeti svoj život u onom njegovom izvornom obilju a to je njegov mir.
