Kad veliki ljudi odlaze oni iza sebe ostavljaju mnogo, ostavljaju nešto što se ne može izmjeriti jer nije materijalno i ne može stati u ruke već samo u srce.
Kada odlaze veliki ljudi iza sebe ostavljaju veliki trag, obrise jednoga boljega svijeta, zemlju koju mi ponekad samo sanjati možemo. Kada veliki ljudi odlaze zemlja iza njih više nije ista, jer nisu samo ovdje bili promatrači, nisu samo pasivno gledali i slušali što se ovdje događa, oni su bili oni koji su nešto mijenjali, shvatili su da mogu nastaviti stvarateljsko djelo i nastavili su ga.
Kad veliki ljudi odlaze ostaje jedna rupa u sjećanju, praznina u osjećajima, pitanje koje nikada neće dobiti odgovor. Na spomen njihovog imena uvijek se ostane malo u tišini, jer o velikim ljudima ne možeš puno reći, ali možeš puno šutjeti i osjećati sve ono što su iza sebe ostavili. Veliki ljudi te nauče jednu važnu stvar a ta je da u srcu zadržiš samo lijepe stvari a sve one koje su te zaboljele i povrijedile prepustiš prošlosti.
Kad veliki ljudi odlaze shvatiš da male stvari mogu napraviti veliku razliku jer nisu radili neke fascinantne i neobjašnjive stvari, radili su stvari sa srce, voljeli su ono što su radili i svoju emociju prenosili na druge. Kad veliki ljudi odlaze shvatiš kako je bitno živjeti svaki dan jer sve ono veliko što su oni napravili i ostavili nisu napravili u nekom posebnom vremenu već u ovom koje imaš i ti ali ga često ne znaš dovoljno koristiti i cijeniti.
Kad veliki ljudi odlaze shvatiš da smo svi mi stvoreni s nekom svrhom i da možeš velike stvari napraviti ako ćeš se pokrenuti, ne prebacivati odgovornost na druge i ne pitati koliko je nešto teško. Kad veliki ljudi odlaze shvatiš da ih je ovaj svijet premalo cijenio, davali su sve od sebe a često su dobivali samo mrvice. No to njih nije ni briga. Njima je samo stalo da ova zemlja nakon što njome prođu bude bolja. I uspjeli u tome. Ostavili su nam u nasljeđe nešto bolje, nešto trajnije, nešto ljudskije.
