Svoj život u tišini i samoći ne morate nikome opravdavati.
Ne morate objašnjavati zašto želite samoću i to da nemate ništa protiv drugoga što želite biti sami. Bilo bi to gotovo jednako kao da se želite pravdati što uzimate zrak za disanje. Samoća je uzimanje zraka naše duše, naš pokušaj da sve stvari dovedemo na svoje mjesto i trenutak da pokušamo shvatiti sve enigme koje nam se svakoga dana događaju a nemamo odgovor na njih.
Samoća je zrak naše duše. Ona je trenutak kada moramo povesti unutarnje bitke i dobiti pobjednika, koji god bio. Nekada je to trenutak kada trebamo ratovati protiv sebe a nekada je to trenutak kada trebamo donijeti odluku o našem odnosu prema drugima, najčešće prema onima koju su nas povrijedili i razočarali. Moramo odlučiti da li ćemo živjeti dalje kao da ništa nije bilo ili ćemo taj odnos dokinuti i prekinuti.
U samoći odlučujemo hoćemo li krenuti dalje prema našim ciljevima ili ćemo će povući i odustati budući smo na putu prema njima zatekli zapreke. U njoj tražimo krivca za sve nepravde koje nam se u životu događaju te jednako tako tražimo snagu da kroz njih prođemo sa što manje žrtava. U samoći možemo plakati kada nam se plače i isplakati sve ono što smo kroz osmijeh drugima pokazivali jer smo se bojali kazati svoje prave osjećaje.
Samoća je trenutak kada moramo odlučiti što ćemo sa svojim životom, hoćemo li ga prihvatiti kao prijatelja ili neprestano protiv njega ratovati. U samoći moramo donijeti odluke koje će obilježiti sve ono što jesmo i što možemo biti i što je veća njena kvaliteta veće su šanse za bolju budućnost. Zato svoj život u tišini i samoći ne morate nikome opravdavati jer naposljetku nitko vam ne opravdava ni svoju samoću.
