Način na koji roditelji odgajaju djecu je direktno povezan s izgradnjom psihičkih struktura i tipa ličnosti iste te djece. Još u prvoj polovini 20. stoljeća, psihoanaliza odraslih je uvjerljivo pokazala da oni odrasli koji kao djeca nisu dobili dovoljno ljubavi, postaju neurotične ličnosti. Nastale su nove smjernice: Djeci morate pokazivati ljubav! Nemojte ih traumatizirati prikraćivanjem ljubavi!
Ako je dokazano da najčešći rezultat nesretnog djetinjstva bez ljubavi jest nesretna, neurotična odrasla osoba, zar to ne znači da će rezultat sretnog djetinjstva biti zadovoljna i sretna odrasla osoba? Ako nepokazivanje ljubavi dovodi do neuroze, zar nije onda točno da pokazivanje ljubavi dovodi do zdravo formirane ličnosti? Polazeći od takvih pretpostavki za koje ćemo tek kasnije shvatiti da su pogrešne, pokazivanje ljubavi je stavljeno u centar odgojnog pristupa »ideologije sretnog djeteta«.
Prateći savjete o suvremenom odgoju djece, a sve u cilju očuvanja i unapređenja dječjeg mentalnog zdravlja, roditeljima je postalo najvažnije kako se njihovo dijete osjeća. Da bi roditelj mislio da je dobar roditelj, njegovo dijete se stalno moralo osjećati voljeno i biti sretno. Zato su se roditelji počeli truditi da djecu uvjere da su jako voljena, omogućujući im samo pozitivne doživljaje i iskustva.
Poslije nekoliko desetljeća takve prakse, počeli smo uviđati da nije nužno da će sretno dijete postati sretan odrasli. S razočaranjem smo shvatili da druga formula – sretno dijete, nesretni odrasli – nije samo moguća, već je i najverojatnija. Razmaženo dijete i prezaštićeno dijete su nove patologije, rezultat novog pristupa. Prvo izrasta u patološkog narcisa, a drugo u pasivno-ovisnu ličnost.
Razmažena djeca uprkos visokoj inteligenciji, izrastaju u nesocijalizirane ličnosti koje ne žele odrasti, koje su sebične i narcisoidne, koje slabo kotroliraju svoje impulse, sklone su nasilju, uprkos svojim talentima nemaju radne navike tako da su neuspješni, i koje zbog toga dugo ostaju u simbiotskoj vezi sa svojim roditeljima i kada zađu u svoju četvrtu ili petu deceniju.
Za razliku od njih, prezaštićena djeca su veoma pasivna jer o sebi misle da su nesposobna, plaše se svijeta oko sebe kojeg doživljavaju kao veoma opasno mjesto, zbog čega su također u simbiozi s roditeljima ili dominantnim partnerima.
Kako to da ljubav izaziva poremećaj? Ljubav ne može pokvariti dijete, već ga kvari ono čega nema u ovom pristupu, a to je discipliniranje. U želji da stalno usrećuju vlastitu djecu, roditelji su počeli izbjegavati da sa njima ulaze u konflikt, postali su popustljivi.
Danas smo naučili da su djeci podjednako potrebni i ljubav i discipliniranje. Na osnovu toga što zna da je voljeno dijete izgrađuje pozitivnu sliku o sebi, shvaća da je važno ljudsko biće. Discipliniranje je ono što omogućuje socijalizaciju i razvijanje različitih radnih navika, poštovanje zabrana i granica.
Discipliniranje podrazumijeva konflikt djetetove želje i roditeljove volje. To je u stvari neizbježni konflikt biologije i sociologije. Kako je cilj roditelja da socijalizira dijete, on je taj koji u tom konfliktu treba da prevlada. Popustljivi odgoj je pokazao koliko je pogubno po razvoj djetetove ličnosti i njegovu odraslu sudbinu. Mi roditelji se trebamo podsjetiti da nam je glavni zadatak da djecu pripremimo za samostalni život u ljudskom društvu, pa da oni sami nađu svoju sreću, a ne da ih stalno usrećujemo. Ako smo stalno mi odgovorni za njihovu sreću, onda oni na kraju ne žele odrasti i prihvatiti odgovornost.
Dr. Zoran Milivojević, psihoterapeut //alternativainformacije.com/
