Ponekad najteže rane nisu one rane koje nam zadaju drugi, ponekad su najteže one rane u kojima mi ranjavamo sami sebe.
To su one brojne rane u kojima otkopavamo svoja bolna sjećanja, rane u kojima prevrćemo svoja prastara razočarenja i zadržavamo u mislima sve ono što nam odnosi mir. Najteže su one rane od kojih ništa ne učimo i koji nam ne daju nikakvu životnu školu, a ponavljaju se uvijek iznova. No za te smo rane sami krivi, krivi smo jer im se iznova vraćamo i iznova od njih stradamo.
Najteže su one rane u kojima nemamo snage sebi oprostiti iako znamo da su nam drugi oprostili jer kao da će to pomoći našoj slici koju imamo o sebi. Najteže su one rane zbog kojih se u životu ne mičemo s mjesta, a one nastaju onda kada samo brinemo o tome što drugi misle i govore, te zanemarujemo sve one snove koje nosimo u sebi. Najteže su one rane kada ne napravite granicu između sebe i drugih ostavljajući crtu otvorenom.
Najteže su one rane u kojima dopuštamo drugima da se ponašaju prema nama onako kako oni žele umjesto da sami kažemo „do ovdje možeš, a dalje ne“. Najteže su rane u kojima toliko vjerujemo ljudima iako smo se u njih bezbroj puta razočarali misleći da će ovaj put napraviti drugačije a oni nas opet po tisućiti put povrijede. To više nisu pojedinačne rane, tu ranjavanje postaje trajno stanje u kojem više nemamo snage založiti se za sebe.
Sve nam se to događa zato što žrtvujemo svoj mir zbog neke lažne nade i obećanja, žrtvujemo svoj mir želeći udovoljiti prohtjevima onih koji to ne bi učinili za nas. A potrebno je samo jedno, biti svjestan kolika je vrijednosti imati svoj mir, ne trčati i ne puzati pred drugim, ne kompromitirati se za stvari koje nemaju snagu zadovoljti naše srce, imati svoj cilj i vjerovati u ideale. Sve manje od toga znači uvijek iznova zadavati sebi rane.