Shvatiš da za drugoga postojiš tek kada ti se javi u tvojim teškim trenucima, štoviše kada dođe na mjesto gdje ga trebaš, kada ne moraš prodavati svoje dostojanstvo ili ucjenjivati ga nečim što imaš spremnim u rukavu.
Shvatiš kada se nađeš na dnu i kada gledaš samo leđa ljudi koji odlaze i odnose sve ono lijepo što si im dao, a ti se pitaš kako si mogao vjerovati da toliko imaš prijatelja kada svi govore da ih se jedva i na prste jedne ruke može nabrojiti.
Shvatiš da za drugoga postojiš tek kada ti voda dođe do grla i kada ti nitko ne želi pružiti ruku ili baciti kolo jer su dovoljno zabavljeni s tobom da bi gledali što se u tuđim životima zbiva a ono što se dogodilo u tvome služi im samo kao materijal za dokono prepričavanje. Shvatiš da postoji velika razlika između onoga postojati i postojati za drugoga jer ljudima je svejedno što se u svijetu zbiva dok se to ne počne ticati njih samih.
Shvatiš da za drugoga postojiš tek kada vidiš da je sve manje ljudi oko tebe ali ipak osjetiš i vidiš da su neki ostali i da usprkos tome što neće ništa iz toga dobiti daju sve od sebe. Shvatiš da ima ljudi koji još zaslužuju to ime jer vide tuđu patnju i suosjećaju s njome jer su prošli isti put i znaju kako je to kada se tvoj svijet raspada i kada nemaš oslonca, rame ili ruku na koju bi se mogao nasloniti i nastaviti dalje živjeti.
Shvatiš da za drugoga postojiš tek kada još u prolazu dobiješ iskreni osmijeh, nježan dodir, toplu riječ, ruku na ramenu, kada te još netko iskreno priupita “kako si” i sasluša do kraja tvoj odgovor. Tada ovaj svijet postaje drugačije mjesto i shvaćaš da iako su takvi ljudi u manjoj mjeri, zbog njih se ipak isplati živjeti i vjerovati u novi dan jer uvijek će postojati netko tko te neće ostaviti i kome ćeš možda značiti više nego što i možeš zamisliti.
