Život nećemo razumijeti dok ne shvatimo što to neprestano potiskujemo u sebe.
Kako se nažalost ponekad prema sebi ponašamo kao prema nekom smeću trpajući u sebe sve ono negativno, od čega bismo zapravo trebali pobjeći što dalje. Bilo da se radi o mislima, riječima ili obrascima ponašanja koje na zaslužujemo guramo ih u sebe ne želeći priznati sebi našu ranjivu stvarnost i želju da se oslobodimo od svega toga.
Život nećemo razumjeti dok ne shvatimo što to neprestano potiskujemo u sebe. Bilo da se radi o neželjenim iskustvima, razočarenjima, povredama, izdajama, ranama, ili nekim javnim sramotama pokušavamo na neki način zaboraviti sve to što se dogodilo, bez potrebe da jednom sebi razjasnimo zašto smo napravili takve izbore, tko nas je natjerao na to što nismo posve željeli, i zašto se nismo mogli oduprijeti onom slabijem dijelu sebe.
Život nećemo razumjeti dok ne pokušamo na svjetlo dana izbaciti sve one teške stvari koje smo zatomili u sebe koje će se uvijek u nama javljati u trenucima kada budemo ranjivi, kada se nađemo na nekoj prijelomnici ili kada budemo trebali donijeti važnu odluku, javit će se i učiniti da donesemo lošije odluke, jer se nismo riješili prošlosti, nismo se riješili starih lanaca već smo sve to samo gurnuli u zaborav za kratko vrijeme.
Život nećemo razumjeti dok ne shvatimo da nema nikakvog smisla stavljati pod tepih sve one loše i negativne strane svoga života, jer su one i dalje tu. Tu ostaju i dalje prijete istom snagom. Ništa nismo učinili ako smo im na trenutak smetnuli s našeg pogleda i sjećanja. Život ćemo razumjeti tek onda kada počnemo odgovorno čistiti taj svoj unutarnji prostor shvaćajući da je to jedino što imamo i da kakav nam bude taj naš unutarnji prostor takav će nam biti cijeli naš život.
