Nikada sreća nije bila neka veličanstvena stvar, nešto moćno, izrazito i snažno.
Bila je tako tiha i nenametljiva, jedva primjetna. Uvijek je bila nešto posve jednostavno i razumljivo koje je svakom čovjeku dano na raspolaganje ali mnogi je nisu prepoznali, mimoilazili su je i nastavljali svoju potragu negdje drugdje. Sreća je uvijek bila pokraj ljudi među kojima nisi trebao birati riječi i pitati se što je to trebalo značiti.
Treba jednom raskinuti okove oko srca svih onih velikih stvari u kojima smo je dugo gledali, u mnoštvu novaca, časti, bogatstvu, slavi, prestižu, jer nikada sreća nije poznavala te pojmove. Čovjeka je usrećiti mogla samo jednostavna riječ iz srca, nježan dodir, pogled s puno pažnje i osmijeh od uha do uha. Brinuti o onima koji o tebi brinu, poštovati one koji tebe poštuju, voljeti one koji tebe vole, to je naizvrsniji put do sreće.
Zaboravili smo na jednostavne stvari, šetnju uz more, promatranje zalaska sunca, čitanje omiljene knjige, gutljaj tople kave, okus neodoljivog kolača i mnogo toga drugoga. Koliko je samo ljepote ostalo skriveno u tihim šaputanjima srca, slušanju omiljene glazbe, gledanju omiljenih slika i drugim stvarima koje našem duhu daju dubinu, a razmišljanjima otvaraju prostor za koji nikada nismo ni slutili da postoji.
Nikada se ne predaj strahovima, sumnjama, oni su neplodno tlo za budućnost. Postavi granicu na mjestu tamo gdje se susrećeš sa negativnim mislima jer kad jednom pređeš tu granicu, ništa više neće biti kao prije. Da bi bio sretan nije potrebno puno stvari, potrebno je samo srce koje se još može radovati sitnicama i koje zna da dobar život traži pripremu jer nije nikakvo predavanje stihiji već plan kojega imaš i kojega svakoga dana ostvaruješ.
