Nije lako kad nam zalupe vrata pred nosom. Ali naš problem je što predugo gledamo u zatvorena vrata, a premalo u tajne putove koji se nalaze svuda oko nas.
A upravo su oni najveći izazov našeg postojanja. Nije na nama da pokušavamo mijenjati slabosti drugih, na nama je da svoje slabosti okrenemo u snagu, da naučimo nešto iz izgubljenih bitaka i da se odmaknemo od stvari koje nas se ne tiču, te da se već jednom prestanemo baviti životima drugih ljudi dok je naš život u rasulu.
Ne govorimo da smo umorni od života kojim živimo, ako ništa nismo spremni mijenjati. Ne vrijedi nam gledati u budućnost ako nismo spremni držati se obećanja datog sebi, ako svoje snove nismo shvatili kao obavezu a ne samo neku mogućnost koju jednoga dana vidimo a drugoga ne vidimo. Prestanimo život živjeti kao niz monologa a počnimo više slušati i osluškivati druge, jer to je put koji vodi rastu i razvoju
Otvorimo svoju dušu sličnnima, onima promatračima sa strane ostavimo da se pitaju što se nalazi u njoj. Okružimo se ljudima koji vjeruju u naše potencijale i koji naše slabosti neće staviti na stup srama. Prestanimo ograničavati sebe kada je u našoj nutrini potencijal kojim se može promijeniti svijet. Uvijek mislimo da netko drugi ima odgovor za naše enigme i pitanja a odgovori na sva pitanja nalaze se u našem srcu.
Nismo mi daleko od čarobnog svijeta u kojem bismo mogli živjeti, daleko smo kada sumnjama i strahovima damo važnost, kada trenutnu krizu gledamo kao neko prokletstvo i kada pomislimo da nismo dovoljno jaki da bismo se suočili sa trenutnim izazovima. Ne slušajte ljude koji vam govore što trebate biti, vaše biće se najbolje razvija kada otkrijete konture svoje autentičnosti i razvijate ih prema savršenstvu. Nikada na taj cilj nećete doći, ali ćete iz dana u dan osjećati za što vrijedi živjeti.
Mario Žuvela
