Godinama već bježimo od sebe, i tek je sad nekome uspjelo da nas u tom bijegu zaustavi. Jednom virusu.
Godinama već ne možemo pronaći trenutak da ostanemo sami, da pogledamo u sebe, i da se suočimo sa svojim svijetlim i tamnim stranama. Godina već lažemo sebe da se ne možemo zaustaviti pokraj neke osobe, popričati s njom bez gledanja na sat, razmijeniti misli i osjećaje, jer ovaj svijet ide strahovitom brzinom naprijed i ako stanemo to će biti naš kraj. Sada vidimo da je sve to bila samo jedna laž.
Sada najbolje shvaćamo da je život ono što nam se događa dan po dan, a ne neke apstraktne godine. Sada shvaćamo da bez obzira kako neke stvari sada izgledale u konačnici se događaju za naše dobro ako izvučemo iz njih lekcije. Sada shvaćamo da ako držimo glavu gore i pogled prema naprijed, ne mora nas zabrinjavati nikakva oluja jer smo svoj cilj već zacrtali i ništa nas ne može izbaciti sa našeg kolosijeka.
Godinama smo uvjeravali sebe da smo beskrajno važni i da bi bez nas sve krenulo naopako a onda kada sam ostali sa strane vidimo da je ova zemlja tek sada prodisala i da se život jednako tako nastavlja dalje s nama i bez nas. Tek kada malo zastanemo i odvojimo se od svega vidimo ludilo života kojega smo stvorili, izvještačeni i umjetni svijet koji nas umara, lutanja bez kraja i osjećaj praznine koji ne prolazi.
Kad jednom ova epidemija završi možda ćemo shvatiti vrijednost trenutka kojeg imamo, zraka kojeg dišemo, prilika koje nam se pružaju, jer ćemo biti bliže sebi, svjesniji osjećaja i značaja osobe koje je uz nas ostala u teškim trenucima. Možda ćemo shvatiti besmislenost briga koje ne donose ništa, i međusobnog uspoređivanja koje nas ubija. Jednoga dana kada sve ovo završi smijat ćemo se sebi zbog straha kojim smo se bespotrebno plašili povezujući sve kockice slagalice u jednu cjelinu života.
