Svijet se promijenio. Mi smo se promijenili.
Zaboravili smo gledati u nebo i podsjetiti se kolika je naša stvarna veličina u ovom svijetu. Navikli smo druge ljude i svijet gledati s visoka, kao oni koji sve mogu i oni kojima nitko nije ravan. A onda se dogodi pad i udarac i pitamo se što nas je snašlo. Zaboravili smo što je ono što nam hrani dušu i počeli smo hraniti samo svoja osjetila da bismo tek na kraju shvatili da je njihova glad bila samo posljedica gladne duše.
Zaboravili smo svaki dan ispunjavati ljubavlju, zbog jedne ili više povreda zatvorili smo se u svoje zidove i čekali da nas netko dođe iscijeliti, da nas netko zagrli, uputi lijepu riječ i kaže nam koliko smo mu važni, čekali da nam netko pokaže kako voljeti i nakon povrijeđenosti i kako nastaviti svoj život na jednoj novoj razini. Dugo smo bili bez sunca i svjetla, dugo smo bili sami i zaboravili kako je to osjetiti otkucaje tuđeg srca pokraj svoga.
Zaboravili smo da ne možemo utjecati na stvari koje nisu pod našom kontrolom i počeli se ubijati pustim brigama, prestali smo se nadati nečemu dobrom a počeli očekivati samo loše stvari. I upravo zbog toga se naš svijet i urušio, nade koje smo imali se rasplinule a odnosi s drugima rasprsnuli. Zaboravili smo da je približiti se jedni drugima i tražiti utjehu, podršku, zagrljaj, ohrabrenje, bilo što što će nam vratiti vjeru u život i budućnost.
Kad nam je teško, nemojmo misliti da nas život vraća natrag, upravo tada život nas tjera da uzmemo zalet koji nikada ne bismo napravili da nam je sve u redu, i da pokažemo kolike su stvarno naše snage, koliko je duboka naša vjera i dokle sežu naše stvarne mogućnosti. Odlučimo zato već danas da volimo, odlučimo da ponovno budemo ljudi i da nakon ove krize budemo jednostavniji, iskreniji, mudriji i čovječniji.
