Iako živimo u eri epidemije samoće nikada nismo bili zbliženiji nego sada.
Nikada međusobno više nismo dijelili svoje nevolje i strahove, svoje radosti i nade i shvaćali kako su nam sudbine toliko isprepletene da je svačiji gubitak i naš dugoročni gubitak. Tek kada smo stavljeni pred goli zid shvaćamo da većina onih stvari za koje smo smatrali da su važne i neophodne zapravo ne igraju nikakvu bitnu ulogu u našem životu.
Iako živimo u vrijeme kada čovjek nikada nije bio udaljeniji od drugoga čovjeka, danas gotovo kao da možemo osjetiti otkucaje tuđeg srca, dotaknuti tuđi jad i tuđu bijedu jer svi na plećima nosimo isti teret i u srcu iste brige brinemo. Koliko mala, jednostavna i humana gesta sada znači vidimo kada nam u trenutku kada nam život visi o koncu shvatimo da netko za nas brine, i da je netko za nas spreman podnijeti žrtvu.
Iako živimo u eri kada mislimo da smo dostatni sami sebi, tek u teškim i bezizlaznim situacijama shvatimo koliko nam je drugi potreban i neophodan, ne samo da kvalitetno živimo nego i da preživimo, jer kad imamo neku ruku za uhvatiti se, rame za isplakati se znamo da nas niti jedna poteškoća ne može slomiti već je tu kao iskušenja da malo razmislimo o svojim prioritetima i o onome što doista smatramo važnim u životu.
I dokle god iz dana u dan slušamo sve teže vijesti znamo da jedna mala stvar može sve promijeniti, a to je naše povjerenje u drugoga i naša konkretna ljubav. Ne priče i sažaljenja. S godinama smo zaboravili što to znači biti čovjek, zaboravili smo se radovati malim stvarima, veseliti sreći drugoga i zatvorili se u svoje kule babilonske. Sada je jedan mali virus razbio te kule i shvatili smo koliko smo potrebni jedni drugih.